OTVORENO PISMO MLADOME KOLEGI SINIŠI BAHUNU

Dragi kolega,

Ni sam ne znam gdje da počnem ovo pismo, pa ću Vam samo reći da bih volio da ga što više ljudi pročita iako je namijenjeno djelom Vama. Ja u ovome pismu neću spominjati nikakva imena osim Vašeg jer ako se to napravi početi će padati glave. Ne bih želio da se to desi, ne radi neke kolegijalnosti nego zato što ne znam kamo bi lavina koja će nastati iza toga završila. Želio sam ovo pismo prenijeti vodećim kulturnim časopisima ali moja mi je unuka rekla da će se napraviti puno veći auditorij ukoliko se ovo objavi na Internetu. Ja sam pismo napisao na svome starome pisaćem stroju a ona ga je pretipkala i objavila na Internetu.

Dragi kolega, moram reći da je Vaše prisustvo na nedavnoj tribini u Klubu hrvatskih
književnika jednome starome i umornome čovjeku dalo inspiraciju i nadu u ovu kulturu. A sve se to može zahvaliti Vašoj drskosti bez drskosti i Vašem bezobrazluku bez bezobrazluka.

Svi dragi kolege koji čitate ovo a niste bili dana 04. listopada. 2005 na prezentaciji knjige štovane teatrologinje Sanje Nikčević "Nova europska drama ili velika obmana"
morate znati da ste propustili po mome mišljenju povijesni trenutak u novijoj domaćoj kulturi. Naravno da mikrofona niti snimatelja nije bilo, jer ovaj trenutak mora ostati zauvijek zapamćen kao anegdota koja će se prepričavati kada mladi Bahun, ukoliko još u ovoj zemlji ima pametnih ljudi na visokim položajima, uspije u svome umjetničkome životu.

Teško mi je opisati prave dimenzije toga čemu smo mnogobrojni kolege i ja mogli prisustvovati u skučenome prostoru Kluba književnika. Primijetili smo mlade ljude kako ulaze u tu zgusnutu dvoranu i sjedaju zajedno s nama. Njih nekoliko. Predavanje je počelo i dok je ono trajalo nisam ni mogao zamisliti kako će duljina tog trajanja zapravo biti glavni argument jedne mlade hrvatske figure a da je ona nikada neće u svojim izlaganjima iznijeti.

Kada je uvodno izlaganje završilo (trajalo je toliko dugo da glumci koji su došli čitati
dijelove knjige nisu uopće došli na red), bio sam svjedokom jedne pomalo zamorne i dosadne diskusije sve dok jedna od mojih kolegica sarkastično nije upitala da digne ruku netko tko podržava nove svjetske dramaturgije. Mladi dječak, koji je dotad zamišljeno pratio predavanje dignuo je ruku i tog momenta ja sam svjedočio porodu jedne legende. Teško je reći bilo što nekim pravilnim redom. To mlado biće je simpatično izložilo svoju skromnost predstavivši se kao Siniša Bahun, i odmah je nakon toga predstavilo svoje mlade prijatelje i kolege s Akademije Dramske Umjetnosti. Sin velikog umjetnika Drage Bahuna koji nikada nije bio dovoljno prepoznat kod nas, umjesto da je pričao o sebi usporedio je svoje skromno znanje s malim piletom, iskazujući tako poštovanje koje ima za instituciju Kluba književnika.

Odmah nakon toga, počeo je vrhunac najnapetije drame koja se po meni odigravala u novijoj povijesti hrvatske kulture. Teško je reći bilo što na to kako je mladi Bahun vodio retoriku, citirao djela, teoretičare za koje ni ja nisam čuo, kulturno se izražavajući bez ikakve zamjerke a u isti mah ne ostavljajući dojam nekog prepotentnog mladog pisca kojem njegova kultura služi kao kaput kojom skriva svoju golotinju. Ali gospodo moja draga, cijenjeni auditoriju koji čitaš ovu malu odu mladom intelektualcu, mora se reći da ono što je slijedilo nije bilo ni na kakvom nivou rasprave.

Kada je mladi pisac spomenuo Davida Harrowera i njegov dramski tekst "Noževi u
kokošima" dajući ga kao primjer suvremene dramaturgije "krvi, znoja i sperme"
njemu se na krajnje neozbiljan način, van bilo kakvih normi civilizirane retorike reklo da to nije tekst napravljen po toj dramaturgiji. Nažalost, nitko mu nije znao objasniti zašto. Ali tu je samo počela jeziva ofenziva na mladog pisca. Primjeri najgore sramote redali su se jedan za drugim iz usta nekih ljudi koji su sebe udostojali nazvati hrvatskim piscima. Mladi Bahun, čije se znanje i razumijevanje ovih dramaturgija najbolje pokazalo kada su ljudi koji su držali ono predugačko i naporno predavanje šutjeli ne znajući uopće gdje početi s nekom argumentacijom uskoro se suočio s najgorim šovinističkim ispadima nekih kolega književnika koje neću prozivati jer ljudi koji su bili tamo znaju tko su. Na ruku mu nije išlo ni katastrofalno i nekulturno nedopuštanje od strane organizatora diskusije da se mladome čovjeku uopće da drugi put riječ, da ne spominjemo replike na komentare.

Kada je mladome Bahunu već trebala odavno pomoći neka od svih tih licemjernih veličina, uključujući mene, nitko se nije udostojao reći niti jednu jedinu zamjerku čitavoj diskusiji. Mene je sramota! Sramota me je , dragi moji kolege akademici, književnici, intelektualci i umjetnici kada se mladome kolegi kada je on spominjao predstave "Popcorn", "Shopping and fucking", "Izbacivači" i desetke drugih reklo da je problem tih predstava u komercijalizaciji njihove dramaturgije i kao relevantan
primjer mu se u jednome trenu čak spomenuo i "Big brother"!

Ali najgore što sam ja u posljednje vrijeme doživio bio je dokaz goleme hipokrizije u našem društvu kada se nitko od svih nas nije usudio prevesti s engleskog na hrvatski naziv drame "Shopping and fucking" ali samo nekoliko trenutaka kasnije nitko se nije usudio ništa reći kada je jedna kolegica, (odjevena u kič s golemim brošom ) rekla mladome kolegi Bahunu da "on piše sa svojim spolovilom a ne svojom dušom."

Nastala je mrtvačka tišina, tišina u kojoj je netko od HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA gospodo moja trebao intervenirati i obraniti kolegu od ovog fašistoidnog, prljavog, niskog i pokvarenog primjera najgore ksenofobije koje se ja sjećam. Ali mladome Bahunu nije trebala pomoć da se svojom golemom naobrazbom i kulturom, a i djelićem Cyranovske ironije, suoči s ovim gnjusnim ispadom te je mladić rekao nešto što ću ja zapisati za roman koji namjeravam objaviti.

"Draga moja, ja eto, imam i dušu i spolovilo i meni je i s jednim i s drugim jako lijepo na
ovoj planeti."

Ovaj fascinantan i nevjerojatan primjer kulturne drskosti jednog djeteta koja je nadišla svu provincijsku glupost jedne književnice Bahuna svrstava u vrhunac ljudi unutar kulturnih anegdota koje ja pamtim.

Kada su njegovi kolege tužni i na rubu suza izašli iz dvorane jer je jedan redatelj u nekom kontekstu spominjao poznatu Unzelmanovu anegdotu s pastuhom koji je uneredio scenu (i kao pritom valjda improvizirao), mladome Bahunu se nitko nije usudio dati repliku. Ali zašto i bi, kada je davanje takvog primjera zapravo prikaz niskog smisla za bilo kakvu razumnu diskusiju i svaki odgovor je krajnje neželjen. Dragi kolega "redatelju", ja Vas sada pozivam da se osobno raskrinkate i kažete da ste rekli što ste rekli kako bi čitava javnost saznala kako se Vama daje novac za predstave jer ste Vi "kulturni" djelatnik.

Gospodo draga, kao što je knjiga gospođe Sanje Nikčević rekla da je kralj gol u suvremenim komercijalizacijama dramskih djela tako je mladi Siniša Bahun rekao da je kralj Ubu u Klubu književnika gol. Taj mladi dječačić tada je bio gotovo lik iz neke drame, lik jednog mladog intelektualca koji se usudio reći da se ne slaže s Klubom književnika i pritom još prokazao njegovu golemu taštinu, nekulturu, desničarsku perverziju i umišljenu veličinu svakog od nas, uključujući mene koji se nisam usudio prići diskusiji iz čiste neudobnosti pred kolegama s kojima inače pijem kavu. Ali čini mi se da bih mogao možda popiti kavu i s mladim Bahunom da mi konačno netko pametno objasni o čemu se piše i što se čita u životima studenata dramaturgije.

Kada se u jednome trenu čulo čak i da dramaturgija "krvi, znoja i sperme "promiče
mržnju, bilo je jasno da se Siniša Bahun pretvorio iz pileta na početku u golemog orla čija su krila potekla iz njegove mlade duše i nadletjela provincijalizam i zatucanost ljudi koji se smatraju mjerodavnima za kulturu.

Dragi mladiću, otkad sam bio na tom razgovoru, počeo sam pisati s radošću. Vi ste svojom nevjerojatnom mješavinom obrazovanja i mudrosti za koje Vam se otvoreno reklo da je nemate u moju naboranu ruku unijeli svježu krv. U meni ste probudili jednog mladog čovjeka kojeg sam zadržao u sebi a kojeg sam se bojao i bježao od njega. Ja sam se sjetio kako je bilo kada sam ja studirao i kako su me privlačili prekrasni ideali zapisani u književnosti a koje ste Vi tada, te večeri, u toj smiješnoj i slaboj diskusiji zapravo imali u svojem gracioznom držanju i umijeću izlaganja argumenata i vlastite kulture.

Mladiću, ja znam za ljude poput Vas. Nema nekih savjeta osim da pišete, mladi borče iskrenog srca. Činjenica je da dolaze goleme komercijalne budalaštine iz nekih komercijalnih zapadnih društava ali neka se zna da Društvo hrvatskih književnika nije u stanju obraniti tradiciju ove zemlje i ove kulture od njihovog dolaska. Bitka počinje, i jedini koji nas dijeli od tih groznih neprijatelja je jedan mladi dječak orlovskog nosa i dušom zapakiranom u mlada rebra i iskreno srce.

Potpis:
Stari orao i svi ostali koji se nisu usudili ništa reći na toj sjajnoj prezentaciji knjige, 06.10.2005.